Novi svjetski poredak 2012. – 2013.

Donosimo vam pregled događanja u svijetu prema izvještajima američke CIA-e koji se odnose na 2012. godinu.

Postoje periodi kada međunarodni sustavi prolaze kroz radikalne promjene u kraćim vremenskim razdobljima. Posljednje takvo razdoblje  bilo je od 1989. – 1991. U to vrijeme urušeno je Sovjetsko carstvo. Čudo japanske ekonomije je završilo. Potpisan je Ugovor iz Maastrichta kojim je Europska zajednica postala Europska Unija. Masakr na trgu Tiananmen u Pekingu obilježio je Kinu kao tržišnu ekonomiju kojom upravlja komunistička partija, srušena je Jugoslavija i td. Ovi događaji promjenili su  pravila igre u svijetu za slijedećih dvadeset godina.

Trenutno se nalazimo u sličnome ciklsu, onome koji je započeo 2008. godine i još uvijek traje. U ovom periodu, Europska Unija je prestala funkcionirati kao što je funkcionirala prije samo pet godina i još uvijek čeka novu definiciju sebe. Kina je ušla u tešku socijalnu i ekonomsku fazu, u kojoj globalna recesija ozbiljno utječe na kinesku izvozno orijentiranu ekonomiju, a proizvodi postaju nekonkurentni kao posljedica inflacije. Američko povlačenje iz Iraka stvorilo je priliku za instaliranje Irana kao snažne sile na Bliskom Istoku, što bi moglo promijeniti omjere snaga u regiji.  Konstantne promijene u Europi, Kini i na Bliskom istoku otvaraju vrata za uspostavu novog svjetskog poretka koji će promijeniti onaj nastali između 1989. i 1991. godine.

Prognoza za 2012. temelji se na činjenici da se nalazimo usred nečega što nazivamo smjena generacija u načinu kako svijet funkcionira. Ovaj proces transformacije se još uvijek događa, te konačni zaključak ovisi o gore navedenim događanjima u Europi, Kini i na Bliskom istoku.

Baš kao što je 1991. postalo jasno da svijet Hladnog rata više ne funkcionira, 2012. je godina u kojoj će postati jasno da je posthladnoratovsko doba došlo do kraja, te će biti zamijenjeno novim “igračima” i novom dinamikom.

 

Europa

Europska Unija i eurozona preživjeti će 2012., i Europska financijska kriza će se stabilizirati, barem privremeno. Uprkos tome, Europa će nastaviti svoj dug i bolni put u dužničku recesiju.  Ubrzano će se nastavit povlačiti kapital iz perifernih europskih zemalja, pogotovo nakon što investitori izgube povjerenje u cijelu Europu, a to će narušiti vjeru u cijeli sustav Europske Unije. Očekuje se kako će financijska potpora zemljama u problemima biti obustavljena, a vlade tih zemalja biti će prisiljene same provoditi fiskalne reforme.

Unatoč tome, pokretačka razvojna sila u Europi u 2012. biti će politička, ne ekonomska. Njemačka, ugledavši priliku u financijskoj krizi, korisiti svoju financijsku i ekonomsku superiornost kako bi prilagodila eurozonu svojim potrebama i razvojnim planovima. Bit ove njemačke “reforme”  je učvršćivanje financijske kontrole u što je moguće više europskih zemalja. Kroz međudržavničke ugovore, tako i kroz državne Ustave samih zemalja.  Logično je pomisliti da su takve prognoze pretjerane i teško ostvarive: Žrtvovati monetarnu vlast vanjskoj sili bila bi najdramatičnija žrtva državne suverenosti, još neviđene u Europi.  Žrtva kojoj bi se odupirale većine Vlada u Europi. Uprkos tomu, Nijemci imaju šest ključnih prednosti u 2012.

Prvo. Svega je nekoliko izbora u Europi u 2012. Stoga se stanovništvo većeg broja europskih država neće ništa pitati o ovoj njemačkoj “vježbi” u kojoj europske zemlje potpisuju ratifikacijski ugovor  o strogoj fiskalnoj politici članica, a u svrhu zaštite eura kao zajedničke monete. Od zemalja u Eurozoni, jedino Francuska, Slovačka i Slovenija  se nalaze u izbornoj godini. Od ove tri zemlje, Francuska je nadaleko najkritičnija. Francusko-Njemačko partnerstvo temelj je Europskog sustava, i bilo kakav ozbiljniji raskol  između ovih zemalja označio bi i početak kraja Europske Unije. Ako Njemačka ima razumijevanja prema nekome onda je to Francuska. I ako Francuska treba neku državu kako bi osigurala vlastitu poziciju u Europi, onda je to Njemačka. Kao posljedica ove potrebitosti, obje zemlje su odlučile surađivati, radije nego da se natječu. Očekuje se da ovo partnerstvo potraje do kraja 2012. Na sreću Nijemaca, izbori u Francuskoj dogoditi će se na samome početku ratifikacijskog procesa, tako da će Nijemci moći započeti svoj plan na vrijeme.

Drugo: Njemačkoj treba odobrenje samo 17 država od 27 članica kako bi progurali svoj plan u europskom parlamentu. Odluka Britanije da ne sudjeluje u ovom izboru s nelagodom su dočekali oni željni jedinstvene Europske odluke o pitanju. No slučaj Britanije ne odgađa Njemačke napore.

Treće: Proces potpisivanja ovakvog ugovora potrajati će. A neke točke ugovora mogu se odgoditi po potrebi. Očekuje se kako će europski vođe potpisati ugovor u ožujku, a ostatak godine i dio 2013. biti će potreban za ratifikaciju u svakoj zemlji zasebno.  Izmjene i dopune nacionalnih ustava kako bi se zadovoljilo Nijemce biti će gorak dio cijeloga procesa. No ovaj dio procesa moći će se odgađati sve do 2013., do kada će odgoda pomoći političkim liderima da “omekšaju” biračko tijelo.

Četvrto: Nijemci su spremni na pritisak. Gotovo sve zemlje EU u Njemačkoj vide zemlju kao najveće tržište za izvoz proizvoda. I taj izvoz kritičan je za očuvanje lokalnih radnih mjesta u zemljama članicama EU. U 2011. Njemačka je koristila svoju superiornu ekonomsku i financijsku poziciju kao  sredstvo da se omekša vodstvo Grčke i Italije, i zamijeni ih sa bivšim birokratima EU-a koji sada rade na implementacijama njemačkog programa u ovim zemljama.  Sličan pritisak mogao bi se obrušiti i na druge zemlje u 2012.

Zemlje koje će se vjerojatno “sudariti” s Njemačkom su Irska, Finska, Nizozemska i Španjolska.

Peto. Europljani su u strahu, što ih čini voljnima da naprave stvari koje u normalnim okolnostima ne bi – poput toleriranja strogoće ili ratificiranja ugovora koji im nisu po volji. Pristajajući na žrtvovanje suverenosti u korist očuvanja europskog ekonomskog sustava u praksi će se činiti kao razumna trgovina.

Prava politička kriza će se dogoditi tek kada  žrtvovanje suverenosti preraste iz teorije u stvarnost, u realizaciju, no to se neće dogoditi u 2012. Trenutno, politički povodljive europske vlade  usmjerene su na odgađanje ekonomskog kolapsa za neko drugo vrijeme.

Odgađanje ovih ekonomskih poteškoća je  šesta njemačka prednost. U ovome slučaju, primarni igrač je Europska središnja banka (ECB). Financijska kriza ima dva aspekta: Prezadužene europske vlade u teškom su položaju, i nalaze se na putu koji vodi do kolapsa europskog sustava i europskih banaka (najveći kupci dugova europskih vlada), koje gube solventnost. Njihov kolaps bi također urušio europski sustav. U prosincu 2011. Europska središnja banka izjavila je da je spremna  ponuditi 20 milijardi eura tjedno za kupnju državnih obveznica kako bi pomogla posrnulim vladama diljem Europe, i sve to uz niske kamate uz dugi rok otplate. Ova ponuda odnosi se na sve europske banke i to u neograničenom iznosu. Ovaj program dovoljno je velik za otkup gotovo tri četvrtine  očekivanih dugova vlada eurozone u 2012.

Ove predložene mjere  osiguravaju  financijsku stabilnost u 2012. No one će uvelike degradirati  sposobnost tržišnog natjecanja i učinkovitost Europe.I to će biti problem, ali u nekom drugom vremenu. Za sada, potezi ECB-a kupuju ekonomski i politički predah. Ekonomski predah znači da će mjere štednje biti nešto nježnije nego što bi zapravo trebale biti. A politički predah znači da postoje naznake kako je Njemačka danas spremna učiniti neke kompromise oko  pitanja budžetiranja unutar Europe, a s ciljem da postigne širu kontrolu nad budžetiranjem u budućnosti.

Kako će se ratifikacija nastaviti, europsko neprijateljstvo prema Njemačkoj i Bruxellesu će rasti. na međunarodnoj sceni, ključno pitanje postaviti će se prema zemljama koje će pokušati  sebe zaštititi od onoga što je sasvim očigledno da nezaustavljivo raste, a nije poželjno – Njemačko upltanje u unutrašnja pitanja i politiku tih zemalja.

Na nacionalnom nivou, dužnička kriza prerasti će u generalan bijes prema vladama koje su najavile drastične mjere štednje. Na scenu će isplivati nacionalistički i ekstremistički pokreti, što će dovesti do socijalnih nemira.

Političke i ekonomske turblencije nastaviti će rasti kako će napredovati Njemački pregovori o potpisivanju novog europskog ugovora sa ostalim zemljama Eu.

Iako je srž ovih pregovora duboko zadiranje u nacionalnu fiskalnu suverenost , Europa će najvjeroajtnije prihvatiti novi ugovor pošto bi ne potpisivanje  kao posljedicu imalo ubrzani kolaps Europske Unije. No implementacija novog ugovora neće se dogoditi u 2012.

Bivši Sovjetski Savez

Izazovi za Rusiju

U 2012, Kremlin će se suočiti sa brojnim izazovima: socijalnim nemirima, restrukturiranjem ruskog političkog makeup-a (I unutar i van Kremljina), te velikim ekonomskim zaokretima kao posljedicom krize u Europi. Socijalni nemiri kakve smo vidjeli krajem 2011. nastaviti će  rasti kako će se približavati predsjednički izbori u 2012.  Šef Kremljina, Vladimir Putin treba preoblikovati političku scenu od one na  kojoj je dominantna njegova partija do one koja računa na povećanu potporu nacionalista i nove vrste mladih, liberalnih aktivista. Simultano, Putin će restrukturirati i krug svojih najbližih i najodanijih suradnika koji su dopustili da se njihova međusobna neslaganja nametnu njihovoj osnovnoj zadači da ušutkavaju i drže pod kontrolom socijalne nemire i financijske probleme. Ništa od ovoga neće ozbiljnije narušiti Putinov autoritet. Kremljin će također morati prilagoditi i rusku ekonomiju u 2012. kako bi je uskladili  sa promjenama nastalim na prvotnome planu – Investicijama iz Europe teškim nekoliko milijardi eura. Kriza u Europi nagovijestila je da do planirane financijske injekcije u Rusiju ipak neće doći, stoga Kremljin mora  restrukturirati  ekonomski plan. provesti modernizaciju i privatizaciju pod okriljem vlastitog financiranja. Putin će uspjeti navigirati kroz ove probleme, iako će okupirati podosta pažnje  samog kremljina. Nijedan od nabrojanih faktora neće drastično promijeniti Ruski put , kako u inozemnoj tako ni u vanjskoj politici.

 

Ruski preporod

Rusija će nastaviti  graditi svoj utjecaj na prostoru bivšeg Sovjetskog Saveza. u 2012. Pogotovo obnavljajući odnose sa bivšim državama SSSR-a.  Obnavljanje će se temeljiti na Carinskoj uniji  sa Bjelorusijom i Kazahstanom koja će prerasti u Common Economic Space (CES). Ova institucija  dozvoliti će širenje Ruskog utjecaja na Minsk i Astanu., kao in a nove članice  poput Kirgistana i vjerojatno Tadžikistana., te se proširiti sa ekonomskog aspekta na politički i sigurnosni utjecaj temeljen na eventualnom formiranju  Euroazijske unije, koje bi trebalo započeti 2015.

Kako Ukrajinske šanse za priblžavanje Europskoj uniji će slabiti, Kiev će procijeniti kako je Moskva jedina vanjska sila kojoj se može okrenuti. Rusija će iskoristiti  Ukrajinsko pomanjkanje prilika za manevriranje , te će pridobiti pristup ukrajinskim strateškim mogućnostima. Vjerojatno uključujući i većinsku kontrolu nad plinovodom. Ipak, Ukraina će i dalje pružati otpor instaliranju Ruskog utjecaja preko CES-a održavajući i dalje poslovnu suradnju sa Zapadom.

U baltičkim zemljama, koje su,za razliku od ostalih bivših država SSSR-a, dio NATO pakta i Europske Unije, krajnji cilj Rusije je neutralizirati prozapadnu i anti rusku politiku u tim zemljama. Tom cilju Rusija će se približiti u 2012. u Latviji. To se neće svidjeti Litvi, no Litva neće moći ozbiljnije odgovoriti na ruske provokacije zbog problema u kojima se nalazi NATO i EU.

Rusija i Zapad

Rusija i Sjedinjene Države nastaviti će vršiti pritiske na Europu i oblikovati nove odnose sa zemljama  Europske Unije i zemljama u okruženju. Rusija će iskoristiti  krizu u Europi  kako bi se uvukla dublje među Europljane.  Ovaj potez dovesti će do zaoštravanja odnosa sa Sjedninjenim Državama do same granice izdržljivosti. Biti će potrebno puno umijeća za balansiranje da ne dođe i do pcanja odnosa između Rusije i SAD-a. Rusija će također iskoristiti financijsku i političku krizu u Europi kako bi pojačala strateški utjecaj u nekim zemljama i sektorima. Moskva i Berlin nastaviti će blisku suradnju, pogotovo una području ekonomije i sigurnosti. U načelu, Rusija ne vidi nikakvu konkurenciju u Europi zbog problema u koje je unija zapala.

Centralna Azija

Puno će faktora utjecati na stabilnost središnje Azije u 2012. No ništa ključno se neće dogoditi u toj regiji u 2012.  Brojni protesti zahvatiti će regiju zbog nestabilne ekonomije. To se pogotovo odnosi na Kazahstan. Ozbiljni problemi u bankarskom sustavu ove zemlje  mogli bi dovesti do financijske krize, no vlada će uspjeti  ravnati problemima u ovoj godini.  Puno veći problem je porast broja islamskih militarista u regiji. Povremeni napadi u Kazahstanu, Kirgistanu, Tadžekistanu i Uzbekistanu  će se nastaviti. No ovi napadi neće postići svoj konačni cilj – svrgavanje vlada tih zemalja.

Bliski Istok

Iran and the Saudi Dilemma

Napori Irana da preuzme primat u regiji nastaviti će se kroz 2012. godinu. Povlačenje američkih vojnika iz Iraka odredilo je Iran kao glavnu vojnu silu Perzijskog zaljeva. No Amerikanci na ovu novu situaciju neće gledati prekriženih ruku. Osim toga protuteža Iranu u regiji je Turska, koja polako ali sustavno jača kao vojna sila. Zbog ove činjenice Iran će pokušati ubrati svoje “pozicioniranje” u ovoj godini prije nego im prilika izmakne iz ruku.

U isto vrijeme Saudijska Arabija sumnjati će u mogućnosti i volju Amerike da štiti interese Riyadha. Svjesni slabosti Saudijske Arabije, bogate naftom, Iran će ih pokušati pridobiti za “partnera”, no u konačnici Saudijska Arabija neće imati dovoljno odlučnosti za ovaj znakoviti korak.

Posljedice iranskog širenja utjecaja u regiji direktno će osjetiti Irak i Sirija. Irak će biti rastrgan između Šita, Sunita i Kurda što će umanjiti  sigurnosne uvjete u zemlji i pretvoriti je u tempiranu bombu. Turska će pokušati zaustaviti iransko širenje utjecaja na sjeveru Iraka snažnijom političkom, ekonomskom i vojnom prisutnošću.

U Siriji – Saudijska Arabija, Turska i Sjedinjene Države pokušati će svrgnuti Sirijskog predsjednika Bashara al Assada. No, bez direktnog vojnog utjecaja, malo je vjerojatno da će u namjeri i uspjeti.  Al Assad  će i dalje nastojati kontrolirati nemire unutar zemlje. Kako će mu se smanjivati mogućnosti za držanje stvari pod kontrolom, okrenut će se iranskoj potpori., što će omogućiti Iranu da ojača na Mediteranu. Turska neće poduzimati nikakve vojne akcije u Siriji ukoliko to prva ne učini Amerika što se u ovome trenutku čini malo vjerojatnim. Ankara će i dalje nastojati održati bilateralne odnose sa teheranom, iako je očigledan porast napetosti između ove dvije zemlje.

Istočna Azija

Tri stvari će definirati događanja u istočnoj Aziji. Kineski odgovor na ekonomsku krizu i moguće socijalne nemire usmjerene na vodstvo Republike.  Dužnička kriza u Europskoj Uniji koja će smanjiti kineski izvoz u Europu. Američko repozicioniranje u Azijsko – Pacifičkoj regiji.

Kineska ekonomija biti će pogođena  svjetskom financijskom krizom stoga što je ekonomija te zemlje, uglavnom, temeljena na izvozu i na vladinim investicijama. Iako je Peking već neko vrijeme bio svjestan činjenice da treba promijeniti ekonomski model, kriza u Europi dogodila se toliko brzo da kineska vlada nije uspjela reagirati na vrijeme, te se s ekonomskom reformom  odlučila suočiti sada, ne želeći odgađati novonastale probleme.