Arnold Schwarzenegger, nakon što je filmsku zamijenio političkom karijerom, posljednjih je godina postao dovoljno velik da povede naciju u novu vrstu politike. Politike koja je rezultirala financijskim kolapsom Kalifornije
Alois Schwarzenegger rođen je 30. srpnja 1947. godine u Austriji. Po zanimanju je body builder, glumac, biznismen i političar, trenutačno u funkciji trideset i osmoga guvernera američke države Kalifornije. Kao republikanac prvi je put pobijedio na izborima 7. listopada 2003. godine te tada na funkciji zamijenio guvernera Graya Davisa. Drugi put pobjeđuje na izborima 7. studenoga 2006. U svibnju 2004. i 2007. godine proglašen je jednim od 100 ljudi koji su oblikovali svijet u posljednjem stoljeću. Oženjen je s pripadnicom klana Kennedy Marijom Shriver i imaju četvero djece.
Arnold je republikanac već godinama, još iz dana filmske slave. I kad je bio glumac, njegovi politički stavovi bili su u suprotnosti s onima drugih hollywoodskih zvijezda koje su se uglavnom izjašnjavale kao liberali i demokrati. Na nacionalnoj konvenciji republikanaca 2004. Arnold je objasnio zašto je pristupio republikancima:
“Doputovao sam u Ameriku 1968. godine. Bio je to poseban dan za mene. Stigao sam praznih džepova, no pun snova, odlučnosti, pun želje. Predsjednička kampanja bila je u punom zamahu. Sjećam se kako sam gledao Nixona i Humphreyja u predsjedničkoj utrci, a moj prijatelj koji je govorio engleski prevodio mi je što su kandidati govorili. Čuo sam kako Humphrey govori stvari koje su nalikovale socijalizmu, čije sam okruženje upravo napustio. No, čuo sam i Nixonov govor. Pričao je o slobodnom poduzetništvu, snižavanju poreznih stopa i jačanju vojske. Za mene je taj govor bio kao dašak svježeg povjetarca. Priupitao sam prijatelja kojoj stranci pripada Nixon. Rekao mi je – republikanskoj, a ja sam odgovorio: – Onda sam i ja republikanac. I ostao sam republikanac sve do danas.
Kada je postao guverner Kalifornije, Schwarzenegger se promijenio samo utoliko što je još više narastao. Tako velik i moćan, po nekima čak i nestvarno, postao je dovoljno velik da 2004. godine povede naciju u novu vrstu politike koja je na kraju rezultirala, potpomognuta recesijom, padom Kalifornije na koljena i njenim potpunim financijskim kolapsom.
Jednostavno, imao sam volju postati guverner. Kada sam počeo kampanju 2003., ljudi su rekli da nemam iskustva. Odgovorio sam im – ali imam volju. Volju dovoljno veliku da donosim prave odluke kako bi Kalifornija postala bolja
U nizu recesijskih sastanaka, početkom listopada ove godine, Schwarzenegger je vodio još jedan krug pregovora s državnim tijelima o smanjenju njihova budžeta. Tako su na red došli i odvjetnici…
Jedna od Arnoldovih glavnih karakteristika je to što se nikada ne smije, čak ni kada sam ispriča neku šalu. Od njega nikada nećete čuti smijeh, samo će otvoriti svoja velika androidna usta i pokazati bijele zube – i tada se ljudi oko njega, ako mu stoje preblizu, osjećaju pomalo kao hrana za lavove. Njegova pak druga osobina je da voli one koji ga nasmijavaju. No, kako se ne smije ni vlastitim šalama, nikada ne možete točno reći šali li se Arnold ili ne. Dobar primjer za to bio je i listopadski sastanak s odvjetnicima.
Guverner se nije smijao, a bome, nisu se smijali ni odvjetnici. No, to ne znači da ono što je Arnold izgovorio nije bilo smiješno. Moralo je biti jer, ako nije smiješno, pomalo je bolesno. Što se zapravo dogodilo prilikom tog susreta?
Tijekom sastanka Arnold je kružio oko golemog konferencijskog stola u svojoj velikoj konferencijskoj dvorani. Rukovao se sa svakim odvjetnikom koji je došao na sastanak. U tome nije bilo ništa neobično – to čini prilikom svakog susreta u konferencijskoj dvorani. To je njegova metoda – svim sugovornicima koji se nađu u prostoriji daje ono po što su došli – malo Arnolda. A onda im iznevjeri sva očekivanja koja su imali prije sastanka. Tako je bilo i na tom susretu. Kružio je oko stola neko vrijeme i zaustavio se, neočekivano, kraj žene s lijepim šalom. Uzeo je šal, od žene koju vidi prvi put u životu, opipao ga, omotao oko svojih debelih, velikih prstiju te pustio da padne. I rekao: “Kašmir? Imamo i bogataše ovdje, ha?”
Nakon toga samo je nastavio hodati oko stola, dok se se svi prisutni, koji su upravo doživjeli “malo Arnolda”, pitali: “Je li on doista rekao to što mislim da je rekao?”
Možda im ton ne bi bilo tako čudno da su znali koliko je mnoštvo sastanaka Arnold imao toga tjedna. Imao je sastanke s predstavnicima zakona, imao je sastanak sa svim važnim ljudima državne uprave, sastanak s ljudima iz zdravstva države Kalifornije… Imao je toliko sastanaka da njegovo osoblje, čiji je broj srezao zbog recesije, jednostavno nije uspjelo izraditi raspored sa svim zakazanim susretima i pojasniti mu tko su ti odvjetnici na najnovijem sastanku i koja je tema razgovora.
Ispostavilo se da su to pravnici za siromašne, a stigli su na sastanak u smrtnom strahu da će ih Arnold prevariti. Tema je, naime, bila – kao i sa svima ostalima toga tjedna – rezanje budžeta zbog najvećeg deficita Kalifornije u povijesti. Tako ustrašenima, odvjetnicima je Arnoldov komentar “Kašmir – imamo i bogataša ovdje?” bio najočitija moguća demonstracija moći. On, najbogatija osoba u prostoriji, kaže tako nešto i svi šute.
No, nije Arnold moćan zato što smije izgovoriti ovakvu besmislicu, a da ga svi slušaju kao Boga. Nije njegova moć ni to što šeta naokolo dijeleći malo Arnolda. Nije moćan ni zato što je, nakon što se zavalio u masivni naslonjač od mahagonija i položio velike ruke na stol, odmah odvjetnicima dao do znanja tko je glavni u sobi te im, bez uzbuđenja, rekao: “Da, siromahe ćemo zajebati. I to za 10%. Sjebat ćemo demokrate, sjebat ćemo republikance, svi ćemo biti sjebani.” Čak ni to nije razlog zašto se Arnold izvlači iz svake situacije. Pravi razlog zbog kojeg Arnold može biti Arnold, izvući se s deficitom i zatražiti državnu pomoć od sedam milijardi dolara je taj – što on pita. Pita ljude za mišljenje.
Tražio je tako i odvjetnike da iskažu svoje mišljenje o rebalansu proračuna, a pitao je i policiju, i zdravstvo, i državnu upravu, sve ih je tražio da dođu i izjasne se prije nego je objavio da je Kalifornija na koljenima drugi put u 2009. Nijedan guverner prije njega nije to učinio. Niti jedan bivši guverner nije pozvao one kojima će srezati budžet i objasnio kako će se to odraziti na njih. Arnold ih je sve pitao za mišljenje, a zatim im priopćio da će biti – sjebani. Svi su se složili da je njegova metoda bez presedana i još su mu bili zahvalni što ih je suočio s problemom, uključio ih u rješavanje i, na kraju, bio iskren i realan.
Teško je reći što je čudnije – činjenica što takva jednostavna gesta nikada prije nije upotrijebljena u politici ili činjenica što je osoba koja ju je primijenila – Schwarzenegger.
Arnold je guverner Kalifornije šest godina, što zvuči gotovo nevjerojatno s obzirom na činjenicu da je njegova pobjeda na guvernerskim izborima Kalifornije proglašena apsurdnom, besmislenom i sramotnom. I premda su Amerikanci bili željni nove, drukčije politike, nitko nije pomislio da će upravo Arnold, potpuna suprotnost kolegama iz Washingtona, biti to novo lice promjena na političkoj sceni.
S druge strane, činjenica je da je bogat i poznat. Uz to, preko supruge Marije Shriver povezan je s klanom Kennedy. No, on je ujedno i dalje Arnold, glumac i snagator. Arnold zdepastog hoda, nabildan, androidskih zubi i robotskoga govora. Rekli bi mnogi – apsurdan. No, taj za politiku apsurdan karakter pomogao mu je da postane body builder i filmska zvijezda. I iako neće moći postati predsjednik, zahvaljujući zakonu kojim se to omogućuje samo rođenim Amerikancima, svi su očekivali da će guvernersku poziciju iskoristiti kako bi se izdigao iznad tih sirovih arnoldovskih stereotipa. No, naprotiv, on je te stereotipe iskoristio da bi se uzdigao iznad tipičnoga američkog guvernera. I niti u jednom trenutku nije umanjivao Arnolda s velikog platna. Štoviše, u borbi s recesijom ljudi nikada nisu jače željeli da bude upravo Arnold – akcijski junak. I da ih spasi od krize koja sve više nagriza Kaliforniju. Od krize čiji je uzrok vrlo jednostavan: država je bez novca jer su nakon propasti tržišta nekretnina izostali prihodi od poreza, a ogromna potrošnja se nastavila.
Sve bi bilo jednostavnije da Kalifornijci nisu Arnoldova prethodnika Graya Davisa, u čije je vrijeme država doživjela posljednji bankrot, izbacili iz ureda. Bilo bi jednostavnije i da Arnolda nisu izabrali za guvernera nakon što im je obećao da će poboljšati efikasnost guvernerskog ureda i zaustaviti besmisleno trošenje novca. Bilo bi jednostavnije i da njegova dva zadnja velika projekta – reforma zdravstva i pitanje pitke vode – nisu stupili na scenu u trenutku kada je morao najaviti da novca više nema, ali je ipak inzistirao da se ti projekti moraju završiti. Bilo bi jednostavnije i da su svi njegovi sastanci izgledali kao ovaj s odvjetnicima na kojem on deficit vidi kao “izbočinu na cesti, a zdravstveno osiguranje kao nešto što će trajati zauvijek” i da se ne uspoređuje s Rooseveltom koji je nastavio naprijed s velikim projektima ravno kroz veliku depresiju. Naime, kao guverner Kalifornije Arnold se grčevito bori za ove reforme već unatrag nekoliko godina.
Zbog toga je lani vodio bitku i s Donom Peratom, demokratom koji je bio predsjednik kalifornijskog senata od 2004. do 2008. Perata je sa Schwarzeneggerom radio na nekoliko reformi u Kaliforniji i često su se razilazili u mišljenju, a kako je Arnold volio reći – bilo bi puno jednostavnije da Don Perata nije posebno volio kabuki. Što je to kabuki?
To je Arnoldova riječ. Riječ poput kabuki i ne vrijedi čuti ako je ne čujete od njega, s njegovim austrijskim akcentom. Kabuki je pojam koji je Arnold smislio nakon što je postao guverner.
“Uvijek sam imao sposobnost gledati unaprijed, vizionarski, prema krajnjem cilju. Oduvijek je bilo tako, vidim cilj i poželim što prije doći do njega, postanem nestrpljiv. U poslu to nije problem. No, u politici puno ljudi želi napraviti kabuki, zamagliti moju viziju. A ja im to moram dopustiti, inače se osjećaju prevareno. Dakle, ako želite napraviti kabuki, napravite ga. Na kraju ćemo ipak stići do mog cilja, samo će nam trebati više vremena”, objasnio je jednom Schwarzenegger.
Tako je, u silnim raspravama s Arnoldom, i Don Perata počeo provoditi kabuki. Govorio je guverneru kako nije pravo vrijeme da se nastave oba projekta – i onaj s pitkom vodom i onaj s reformom zdravstva, barem ne dok ne pregledaju stanje budžeta. Zašto je Arnold mislio da je to kabuki? Kao prvo zato što je Perata, shvativši da nema novca za dovršenje obaju projekata, navijao za pitku vodu, a taj je projekt mogao progurati jedino ako zaustavi onaj koji je Arnoldu bio draži – zdravstvenu reformu.
Kao drugo, u 2008. zdravstveni sustav u Kaliforniji bio je potpuno bez novca. A Arnold je želio stvar riješiti ubrizgavanjem velikih sredstava u zdravstvo kako bi liječnička skrb bila osigurana svim stanovnicima Kalifornije te, pogotovo, kako bi cijeli projekt reforme zdravstva poslužio kao primjer za reformu zdravstva u cijeloj Americi. Sa zdravstvenom reformom Arnold se želio upisati u američku povijest – zbog unapređenja američkog načina života.
Iz teških životnih situacija Arnolda je cijeli život izvlačila snažna volja. Tako je bilo i daleke 1968. godine kada je stigao u Ameriku i nije znao niti riječi engleskog. Jednom je rekao: “Čuo sam da Charles Bronson zarađuje milijun dolara po filmu. To je doista velika brojka u životu jednog imigranta – milijun dolara. Tada sam otišao pogledati film Charlesa Bronsona i rekao samom sebi: – I ja to mogu. Ljudi su me razuvjeravali – ne, ne možeš, jesi li se ikada čuo kako govoriš? Samo sam im ponovio – ja to mogu. Vrlo brzo nakon toga počeo sam zarađivati milijun dolara po filmu. A sljedeća stvar koju sam naučio je kako sačuvati taj milijun. I tako sam upao u biznis.”
Otprilike isto tako Arnold je postao i guverner Kalifornije.
“Jednostavno, imao sam volju da postanem guverner. Kada sam 2003. počeo prvu kampanju, ljudi su rekli da nemam potrebno iskustvo. Odgovorio sam im da imam volju. Volju dovoljno veliku da donosim prave odluke kako bi Kalifornija postala bolja.”
Do Arnoldove pobjede Amerika je imala guvernere s bogatim naslijeđem, imala je i slavne guvernere, no nikada Amerika nije imala guvernera koji je i bogat i slavan. Sve dok se nije pojavio Arnold. Nikada prije njega nije postojao guverner koji je jedan od mačeva iz filma Conan the Barbarian držao u staklenoj kutiji u uredu. Nikada nije bilo guvernera koji je u uredu čuvao veliku zbirku vlastitih portreta. Ili guvernera koji bi u teškim trenucima rekao: “Pa ipak je to samo show business.” On je prvi guverner koji se nikada nije morao brinuti da se netko neće pojaviti na sastanku ili da mu netko neće uzvratiti poziv. Prvi guverner kojemu nikada nije neugodno što ga promatraju jer on i te kako zna da publika znači i priliku.
On je guverner iz naroda i za narod. Otvorio je vrata svog ureda svima. Pozvao je ljude da mu dođu s problemima. Odlazio je na putovanja Kalifornijom kako bi obišao što veći broj građana. On je bio guverner za masu.
I zato je 2005. godine, kada je pokušao srezati potrošnju u Kaliforniji i kada su ga u tome spriječile interesne skupine i neistomišljenici iz senata, odlučio zaobići senat i lobiste. Htjeli su s njim zaigrati kabuki? Pokazat će on njima kabuki. Raspisat će referendum kako bi masa koja je došla vidjeti njega istovremeno mogla glasati za prijedloge koje je želio progurati pred senatom. Senat je bio protiv njega? Masa će mu pomoći da uskrati senatu pravo odluke. Sindikati su bili protiv njega? Masa će mu pomoći da im ograniči sredstva. Učitelji su bili protiv njega? Masa će mu pomoći da i njih dovede u red…
Referendum koji je raspisao u studenome 2005. ostat će zapamćen kao najskuplji u povijesti Kalifornije – utrošeno je nekoliko stotina milijuna dolara kako bi se prikupljali potpisi birača i platile oglašivačke kampanje. A Schwarzenegger je referendumom biračima želio omogućiti da se izjasne o školstvu (prijedlog br. 74), o uporabi sredstava prikupljenih od sindikata za financiranje političkih kampanja (prijedlog br. 75), o limitu potrošnje budžeta države (prijedlog br. 76) i o mijenjanju granica izbornih jedinica (prijedlog br. 77). Prvotno je pred javnost želio izaći s pet točaka, no od pete je – one o smanjenju financijske pomoći udovicama vatrogasaca i policajaca poginulima u službi – odustao zbog moguće žestoke kritike javnosti.
Guverner Schwarzenegger tvrdio je da su te četiri točke nužne kako bi se završila reforma kojom će se popraviti stanje u Kaliforniji. No, ovaj put nije uspio progurati svoju stvar. Prvi put njegova snažna volja nije bila dovoljna. Prvi put u Arnoldovu životu volja nije išla ukorak s njegovom izvedbom – nije bio zabavan i nije bio šaljiv, bio je ograničen interesima stranke i moći. Bio je guverner republikanac u demokratskoj državi.
Drugi je put svojim starješinama u republikanskoj stranci stao na žulj kada je za šeficu kabineta postavio Susan Kennedy, članicu demokrata. Schwarzenegger se, naime, postupno želio odmaknuti od tvrdih stavova u politički umjerenije vode kako bi popravio narušeni imidž među pukom. No, republikanska stranka uzela si je pravo da ga pokuša vratiti natrag u svoj kalup i oblikuje u pravog republikanca i u očima mase. I uspjeli su u tome potpuno.
Tako je Arnold postao gubitnik. Kad su odbijena njegova četiri prijedloga, prvi put u životu i on sam je odbačen. Broj birača koji su ga podržavali pao je na 30 posto. Arnold se pretvorio u lik koji više nikoga ne impresionira i postao je samo još jedan republikanski nasilnik – kakve Kalifornija i ne ljubi previše.
Schwarzeneggerov položaj još je složeniji ima li se u vidu da u oba doma kalifornijskog parlamenta većinu čine demokrati. A oni se neumoljivo protive novom proračunu kojim Arnold smanjuje izdatke za zdravstvo, školstvo i za socijalu. Tu je i još jedno ograničenje: u Kaliforniji je za prihvaćanje proračuna u parlamentu potrebna dvotrećinska većina. Ukratko, natezanje oko proračuna traje već više od mjesec dana i veliko je pitanje kada će odluka biti donesena.
Bijela kuća je potkraj lipnja odbila prvi kalifornijski vapaj za pomoć.
– Ovo nije lako vrijeme za Kaliforniju. Nastavit ćemo promatrati kako se nose s izazovima koji su pred njima, no proračunski problem morat će, na žalost, riješiti sami – odgovorio je na pitanje hoće li administracija Kaliforniji pružiti financijsku pomoć glasnogovornik Bijele kuće Robert Gibbs.
Kalifornijski prihodi i dalje tonu – zbog recesije, rasta nezaposlenosti, duge krize tržišta nekretnina te zbog nemogućnosti da se budžet popuni zaduživanjem. Danas je 12% od 37 milijuna građana Kalifornije nezaposleno, a državna je blagajna ispražnjena. Državne službe srezane su za 60.000 radnih mjesta, sve veći broj mladih odustaje od fakulteta jer novca jednostavno nema. Rezanje aktualnog budžeta potpuno je osiromašilo školstvo i zdravstvo pa su učestali i štrajkovi.
Zbog svega toga prst je uperen u jednu osobu, u Arnolda Schwarzeneggera koji je od junaka postao omraženi negativac. Omražen je kao što je to bio i George Bush prije napuštanja Bijele kuće. Republikanci, jednostavno, nisu više u modi.
Bijela kuća pripremila je 700 milijardi dolara za pomoć svojim posrnulim državama – Arnold Schwarzenegger, stjeran u kut, spas vidi upravo u tom novcu, točnije u sedam milijardi dolara jer, prema predviđanjima njegovih financijskih savjetnika, Kalifornija će bez pomoći vlade do kraja 2009. godine bankrotirati. Naime, samo za plaće državnih službenika, učitelja, vatrogasaca, policije i liječnika svakoga mjeseca trebaju joj tri milijarde dolara.
No, ako Obama i drugi put u 2009. ne udovolji Arnoldovu zahtjevu, uslijedit će novi val otkaza u Kaliforniji, što bi moglo izazvati posljedice i u drugim američkim državama. To nikako ne odgovara ni Bijeloj kući ni Obami, koji se i sam našao na žestokom udaru zbog identičnog modela zdravstvene reforme. Uz to, popularnost Obami pada i zbog tajnog slanja američkih vojnika u Afganistan. Nakon pozitivnih ocjena o laganom oporavku u SAD-u, zadnje što mu sada treba bankrot je Kalifornije.
Arnoldu pak preostaje jedino da čeka razrješenje cijele situacije jer ruke mu je svezala demokratska većina u senatu. Zbog toga guverner se pretvorio u frustriranog očajnika. Nije ni čudo da je u jednom dopisu doslovno poručio senatu da se jebe sročivši rečenice tako da početna slova redaka ispisuju riječ: Fuck You. Njegova jedina reakcija na upite novinara o toj poruci bila je: “Bože, koja slučajnost! Kada pišete toliko dopisa senatu, takvo što jednostavno se moralo dogoditi. Nevjerojatno!”
