2 Photos
Nijedan Amerikanac ne može zaustaviti pogled na ovoj fotografiji padajućeg čovjeka. Voljeli bi je potpuno i zauvijek ukloniti iz glave. Jer, i nakon sedam godina, najstravičniji je podsjetnik na sav užas 11. rujna 2001.
The Falling Man
Fotografija je to koju bi Amerikanci toliko željeli izbrisati iz sjećanja na 11. rujna 2001. Priča koja prati fotografiju, kao i potraga za čovjekom koji se na njoj nalazi, najintimnija je veza američkog naroda s užasom tog dana.
*****
Na fotografiji čovjek naprosto leti u smrt. Kako nije imao baš nekog izbora, čini se kao da se pomirio s onim što slijedi. Čak, pomalo bogohulno, kao da djeluje opušteno tako režući zrak. Pada prema tlu, nema nikakve nade u dobar završetak, a ne djeluje kao da ga plaši sila gravitacije koja ga munjevito povlači prema kraju. Lijeva mu je noga savinuta u koljenu, onako neobavezno, kao u položaju popodnevnog odmora ispred TV-a. Bijela ili žućkasta košulja, možda jakna, leprša mu oko tijela. Visoke cipele ili tenisice još su mu uvijek na nogama.
Na svim ostalim fotografijama ljudi koji su učinili isto što i on – skočili – izgledaju sasvim suprotno, kao da se bore protiv užasavajućeg kraja koji ih čeka. Izgledaju krhko, slomljeno, padajući tako s tornja, a njihove sjene odražavaju se u staklima gorućih nebodera. Neki od njih više nemaju ni košulje, neki su ostali bez cipela, izgledaju zbunjeno, kao da pokušavaju plivati niz vrh neke planine. Čovjek na slici, za razliku od njih, savršeno je vertikalan, u skladu s vertikalnim linijama nebodera iza sebe. On ih na neki način razdvaja – sve lijevo od njega na fotografiji je sjeverni toranj, a sve nadesno južni.
Postoji u njegovoj pozi nešto gotovo buntovnički, iako se suočava s smrću, štoviše pomirio se s njom. U trenucima kada je ova fotografija snimljena, petnaest sekundi nakon 9.41, ovaj je čovjek padao brzinom od 240 km/h i uskoro nestao – zauvijek.
*****
Ljudi su počeli skakati nedugo nakon što je prvi avion udario u sjeverni toranj, vrlo brzo nakon što je požar počeo. Skakali su sve dok se toranj nije srušio
Ljudi su počeli skakati nedugo nakon što je prvi avion udario u sjeverni toranj, vrlo brzo nakon što je požar počeo. Skakali su do trenutka dok se toranj nije srušio. Iskakali su kroz popucale prozore ili su ih sami razbijali i bacali se kroz njih. Iskakali su kako bi izbjegli dim i vatru. Iskakali su kada se krov počeo rušiti i pod počeo propadati. Iskakali su kako bi udahnuli još jednom prije nego umru.
Iskakali su kontinuirano sa svih četiriju strana nebodera, sa svih katova iznad i ispod fatalne rane na tornjevima. Iskakali su iz ureda osiguravajuće kuće Marsh&McLennan, iz ureda tvrtke za trgovanje obveznicama Cantor Fitzgerald, iz restorana Windows on the world na katovima 106 i 107 – sa samoga vrha. Više od sat i pol nestajali su u beskrajnom ponoru jedan za drugim, odvojeno, nikada u grupama, kao da je svaki pojedinac morao vidjeti prethodnog kako skače da prikupi dovoljno hrabrosti za skok.
Jedan fotograf, koji je bio udaljeniji od tornjeva, primijetio je da iskaču u jednakim vremenskim intervalima, kao što to čine padobranci iz aviona, stvarajući lanac jednako udaljenih ljudi koji poniru s nebodera prema tlu. Bilo je dojava kako su pojedinci iskakali sa stolnjacima i zavjesama očajnički ih držeći u rukama sve dok im ne bi iskliznule. Njihov pad trajao je u prosjeku 10 sekundi – toliko im je trebalo prije nego bi udarili u tlo. Svi su u padu poginuli, točnije – smrskani su.
*****
Više od sat i pol ljudi su nestajali u beskrajnom ponoru jedan za drugim, Njihov pad trajao je u prosjeku 10 sekundi – toliko im je trebalo prije nego bi udarili u tlo
Od početka, od prvog skakača, cijeli je čin skakanja izgledao kao neki čin otpora. Napali su im zemlju, oskvrnuli im grad, prekinuli ih u mirnoj svakodnevici. Teroristi. A Amerikanci su, na najveći teroristički čin u povijesti svijeta, odgovorili na neki način činom prkosa, inata, hrabrosti. Gledale su ih tisuće iz svih dijelova grada, gledali su ih milijuni na televiziji, njihov je čin ostao zauvijek zapisan u ljudskim srcima. I nekako se nametnuo hrabrošću – iznad sveg onog očaja koji je obilježio taj dan, iznad sveg onog užasa koji je preplavio New York, Ameriku, svijet, iznad sve one nemoći koju smo svi osjećali tog dana.
Danas se zna da je tako u smrt skočilo, palo oko 200 ljudi. Oko 1366 osoba bilo je zatočeno na katovima iznad onog koji je pretrpio udar zrakoplova u sjevernom neboderu. Nitko od njih nije preživio. Oko 600 osoba bilo je zatočeno iznad kata koji je pretrpio udar u južnom neboderu. Samo ih je 18 uspjelo pobjeći na vrijeme prije nego se neboder srušio.
*****
U većini američkih novina ova fotografija skakača, koju je zabilježio Richard Drew, bila je objavljena jednom i nikada više. A samo je jedan urednik, iz novina Toronto Globe and Mail, inzistirao da se riješi misterij i otkrije identitet osobe s fotografije. Taj je zadatak povjerio reporteru Peteru Cheneyju.
Dobivši zadatak, Cheney je bio očajan. Cijeli je grad bio oblijepljen fotografijama nestalih i poginulih u rušenju tornjeva. On se dosjetio poslati fotografiju u laboratorij koji radi velika povećanja iz fotografija svih dimenzija. Nakon čišćenja i povećanja fotografije rodila se prva informacija. Činilo se kako osoba koja pada s tornja nije crne, nego tamnije boje kože, vjerojatno Latinoamerikanac. Na sebi je, vidjelo se sada jasnije, imao tenisice i crne hlače, a ono što se činilo kao bijela košulja zapravo je uniforma, poput one koju nose djelatnici u restoranu. Windows on the world, restoran na vrhu sjevernog tornja, izgubio je sedam od devet zaposlenika 11. rujna, kao i devet svojih menadžera. Činilo se da je čovjek sa slike bio zaposlenik u tom restoranu. No, koji točno? Cheney je razgovarao o tome s prijateljima za večerom. Bio je to osmi dan nakon napada. Uputivši se kući s večere, reporter je još jednom zastao kraj jednog od stotina zidova s fotografijama nestalih. Njegovu pažnju privukla je slika koja je pokazivala čovjeka koji je radio kao slastičar u restoranu Windows on the world, a na sebi je imao bijelu uniformu i bio je Latinoamerikanac. Njegovo ime bilo je Norberto Hernandez. Živio je u Queensu. Cheney je uzeo povećanu fotografiju čovjeka koji pada s tornja i odnio je Hernandezovoj obitelji u Queens, točnije njegovu bratu Tinu i sestri Milagros. Potvrdili su mu da je na fotografiji Norberto. Nekoliko dana nakon rušenja tornja Milagros je na televiziji gledala kako su ljudi iskakali s tornja i u jednom trenutku učinilo joj se da vidi i brata Norberta. Sada je bila sigurna.
Nakon posjeta bratu i sestri Cheneyju je ostalo da potvrdu potraži još i kod Norbertove supruge i triju kćeri. No, one nisu htjele razgovarati s njim, pogotovo stoga što su Norbertove ostatke, torzo i ruku, pronašli i identificirali DNA analizom. Cheney je stoga otišao na Norbertov sprovod, ponio je fotografiju te je pokazao Jacqueline Hernandez, najstarijoj od tri Norbertove kćeri. Pogledala je kratko fotografiju, a zatim i Chaneyja, te mu naredila da ode. Ono čega se Cheney sjeća da mu je u gnjevu i tuzi rekla jest: “Ovo nije moj otac.”
Otpor prema ovoj fotografiji, odnosno fotografijama, pojavio se vrlo rano. Zapravo odmah. Taj je prizor izazvao odbojnost još kod ljudi koji su cijelu nesreću promatrali sa zemlje. Jedan je svjedok zabilježio kako je neka majka svojoj kćeri, da bi je utješila, govorila: “Vjerojatno su to samo ptice, dušo.”
Jedan od onih koji su sve to gledali sa zemlje, vatrogasni zapovjednik Bill Feehan, ugledao je prolaznika kako kamerom snima ljude koji su padali. Tražio je od njega da ugasi kameru zgražajući se: “Zar nemate nimalo dostojanstva, nimalo ljudskosti?”
U najviše snimanom i fotografiranom danu u povijesti svijeta fotografije ljudi kako skaču jedine su koje su postale – tabu. Nijedan Amerikanac na toj fotografiji ne može zaustaviti pogled. Voljeli bi ih izbrisati iz sjećanja. Jer, i nakon sedam godina, najstravičniji su podsjetnik na sav užas 11. rujna 2001.
