Još potkraj ožujka moje argentinske prijatelje zahvatila je nogometna groznica. Uljepšavali su se čak za odlazak fotografu kako bi im napravio što ljepše fotografije za akreditacije u Rusiji. Kupovali su nove dresove i pripadajuće rekvizite, provjeravali avionske rezervacije i hotele. Sve to bio je dio rituala i mog prijatelja Gabrijela, Argentinca koji živi u Miamiju sa suprugom i tri kćeri i koji svoju reprezentaciju prati na posljednja četiri Svjetska prvenstva. Toliko je zaluđen nogometom da mu sve tri kćeri igraju nogomet.
Argentinska reprezentacija mu je svetinja i, kada sam u svibnju rekao da ćemo ih pobijediti u Rusiji, mrtvo ozbiljan zamolio me da s njim ne pričam sve dok Svjetsko prvenstvo ne završi. Na početku sam mislio da se šali, no bio je doista ozbiljan – sva komunikacija među nama je prestala, naljutio se.
Poslali smo si kratku tekstualnu poruku “Sretno!” prije utakmice Argentine i Hrvatske u grupnoj fazi Svjetskog prvenstva i to je bilo to.
Gabrijel i njegova supruga Veronika ostali su u Rusiji sve do ispadanja Argentine, nakon toga vratili su se u Miami, u svakodnevnu rutinu.
Kad su stigli, posjetio sam ih kako bih poslušao njihove dojmove – procijedili su pokoju informaciju, no vrlo nerado.
Smetao im je osmijeh na mom licu –od uha do uha. Protumačili su ga kao provokaciju zbog hrvatske pobjede i činjenice da smo mi još na turniru, a Mesi je davno spakirao kovčege i nitko ga se u Rusiji više i ne sjeća.
Navraćao sam do njihovog ureda svaki dan i uvijek s tim osmijehom koji ih je izluđivao. Bez obzira na to što sam im objašnjavao da osmijeh nema veze sa Svjetskim prvenstvom, nisu progutali moje objašnjenje.
Nakon hrvatske pobjede protiv Engleske sreli smo se opet i tada mi je Gabriel priznao zašto mu idem na živce. Naime, prije Svjetskog prvenstva rekao sam da je grupno natjecanje najopasnije zato što se hrvatskim igračima ne igra ta prva, grupna faza, jer su te vražje grupe odradili već u kvalifikacijama pa nekako upadnu u melankoliju i onda ispadnu prije vremena. I to što sam govorio da ima 50% šanse da Hrvatska ispadne u grupi Gabrijelu je dizalo tlak. S druge strane, prije prvenstva i on je govorio da i Argentinci slično razmišljaju i da ne vjeruje da će njegova reprezentacija stići daleko na SP-u. Hmm, bile su to, naravno, naše taktičke prezentacije, dok smo obojica zapravo mislili kako će naše repke ići dalje – do kraja. No, tu vjeru nismo naglas dijelili, pustili smo je da tinja negdje u podsvijesti. I dok Gabriel nije imao prigodu pustiti da taj žar preraste u plamen -Mandžukić, Modrić, Lovren i ekipa meni su omogućili da se razularim i urlam i na sav glas.
Nakon pobjede nad Englezima dogodilo se još nešto zanimljivo – poslovni partneri počeli su mi se obraćati s dodatnim poštovanjem. Vjeru u Hrvatsku i priznanje da će u finalu navijati za nas, a ne za Francuze potvrdili su mi Brazilci, Kolumbijci, Venezuela, Salvador, Argentina, Nikaragva, Čile, Panama, Ekvador, Meksiko, Kanada te europski useljenici iz Italije, Španjolske, Irske i Grčke.
Doista vjerujem da ćemo postati prvaci, a i svijet navija za nas!
