Novi ratovi – kraći, sve udaljeniji i nemilosrdno efikasni

Predator stoji oko 4 milijuna, a Reaper 11 milijuna dolara – to je pola cijene lovca F-16, jednog od glavnih aviona američkog zrakoplovstva.

F-16, koji leti u paru zbog sigurnosti, potroši oko tisuću litara goriva na sat. Nakon tih sat vremena mora na dolijevanje.

Predator nosi stotinu litara goriva kojim može letjeti dvadeset i četiri sata

Kroz povijest bitki neki su događaji zauvijek utjecali na korjenite promjene u načinu ratovanja. Od pojave aviona, tenka, pa tako sve do danas – do bespilotnih letjelica. Ove 2010. godine, prvi put u povijesti, Pentagon će kupiti više bespilotnih letjelica nego onih s ljudskom posadom. I to je jasan znak da smo ušli u novo doba ratovanja u kojem glavnu riječ vodi stroj. Novi ratovi bit će sve kraći, sve udaljeniji i nemilosrdno efikasni.

Upoznajte Charlesa Andersona i Sama Nelsona, dvojicu pilota s iračkim stažem ratovanja, a koji se Iraku fizički nisu približili ni na trenutak.

Narednik CHARLES ANDERSON

Njegov rat počinje dugom vožnjom kroz pustinju, čim automobilom napusti mjesto u kojem živi, čim se udalji od shopping centra Home Depot i posljednjih obiteljskih kuća na izlazu iz grada.

Charles Anderson, narednik američkog zrakoplovstva, na putu u vojnu bazu svakoga dana izvodi isti ritual. Iz držača za čaše vadi svoj ručni sat i stavlja ga na ruku. Sat nosi samo na poslu, a ritual stavljanja sata prilikom ulaska u ratnu zonu nedaleko od Las Vegasa isključuje ga iz svakodnevice – koju mu u zadnje vrijeme zaokupljaju misli o pripremama za vjenčanje i potrage za lijepom kućom u kojoj će se skrasiti s budućom suprugom. Charles se prema odredištu vozi u tišini, bez glazbe ili slušanja vijesti. Prolazi kraj škrtog krajolika koji ga podsjeća na planine, ravnice i doline baš kakve su one u Afganistanu i Iraku…

Kapetan SAM NELSON

S približavaNJEM vojnoj bazi njegov mobitel prestaje funkcionirati, nestaje signala. Nakon nekoliko kilometara kroz pustinju nedaleko od Las Vegasa ispred njega se uzdiže Creech Air Force Base, baza u kojoj je zaposlen zajedno s Andersonom. Nakon što prođe kontrolnu točku, Nelson će svoj automobil parkirati ispred zgrade u kojoj radi.

Obična je to, od cigle zidana zgrada koja je dom jedinici zvučnog naziva 42’nd Attack Squadron. Na ulasku u zgradu iz uniforme vadi mobitel i ostavlja ga na porti uz pregršt drugih telefona. Prolazi kroz vrata na ulazu, a zatim i kroz ona za osobe s posebnim dozvolama koja se iza njega automatski zaključavaju.

Jednog od ovih svibanjskih jutara 2010. godine tri će posade bespilotnih letjelica Reaper (Žetelac) krenuti s visine od 6000 metara u skeniranje terena udaljenog 12.100 kilometara od baze, negdje u Afganistanu.

Nelson leti, a “kopilot” Anderson pokreće niz kamera i senzora koji se nalaze ispod nosa letjelice. Uz pomoć tih kamera Anderson ima priliku vidjeti usijane cijevi oružja na Reaperu prilikom ispaljivanja na zacrtane ciljeve u Afganistanu.

Hamilton, glavni koordinator misije, piše izvješća s ratišta i razgovara s “mušterijama” – kako nazivaju američke trupe koje koriste podršku bespilotnih letjelica na ratištima u Afganistanu.

Njemu su samo 24 godine, lice mu je još uvijek nježno, dječje. Studirao je političke znanosti na Stanfordu. Danas, u jutarnjim novinama, čita o znanosti i umijeću ratovanja bespilotnim letjelicama za čiju je primjenu on zadužen. I drago mu je zbog toga. Nije ga briga što njegovi susjedi ne znaju i ne razumiju koliko je blizu rata zapravo svakoga dana iako je 12.100 kilometara daleko od ratišta, na sigurnome u Americi.

U operativnom centru u vojnoj bazi Hamilton sjeda za svoje radno mjesto koje se sastoji od šest kompjutorskih ekrana, laptopa, dvije sigurne telefonske linije i radio stanice.

Na donjem centralnom ekranu uskoro će imati devet otvorenih prozorčića za poruke (tzv. chat), preko kojih će chatati sa šefovima u svojoj bazi Creech, zapovjednicima u Afganistanu i trupama na bojištu.

Na gornjem središnjem zaslonu prikazan je pogled iz Reapera – u ovom slučaju vidi se lokacija u Afganistanu. Sunce je već zašlo, ali infracrveni objektiv osvjetljava zamračeni svijet u paleti crne i bijele.

U akciju

Niže niz hodnik Nelson i Anderson nalaze se u Ground Control Station, njihova soba nema prozora, tri je metra široka i šest metara dugačka, a zidovi su bijele boje. Njih dvojica sjede u pilotskim odijelima, sa slušalicama na ušima, u naslonjačima. Ispred njih je upravljačka palica, upravljačka konzola i deset monitora. Dvojac se zagledao u prikaz na monitoru, u ceste u Afganistanu, škole i domove, tržnice.

Dok bespilotna letjelica Reaper leti iznad područja, Nelson provjerava njezino naoružanje, prikazano na dnu središnjeg mu ekrana: četiri rakete Hellfire i dvije GBU-12 laserski vođene bombe.

Još jedna smjena bitke na daljinsko upravljanje je počela.

Skeniranje

Upravo u ovom trenutku tridesetak naoružanih, bespilotnih američkih letjelica prelijeće teritorij u Afganistanu i Iraku. To “skeniranje” teritorija ne prekida se niti u jednom trenutku, traje 24 sata dnevno, danju i noću, cijele godine. Kada se neke letjelice prizemljuju zbog uzimanja goriva ili ponovnog naoružavanja u vojnoj bazi u Afganistanu, njihovo mjesto zauzimaju druge letjelice i piloti.

Njihov je zadatak da pomažu vojnicima u Afganistanu i Iraku u patroliranju, špijuniraju vođe Al Qaede i raketiraju neprijateljske linije kada je to potrebno.

U misiji promatranja, osim ovih velikih letjelica, na stotine je manjih bespilotnih letjelica koje također skeniraju područje u Afganistanu i Iraku. Dio tih letjelica pripada američkim marincima, a dio koalicijskim snagama. Osim njih, svoje bespilotne letjelice ima i CIA, a njihove letjelice kontroliraju teritorij Pakistana. Učinkovitost i djelotvornost bespilotnih letjelica toliko je zapanjujuća da postaju nezamjenjive u kontroliranju neprijateljskog teritorija. A današnjim bojnim poljima daju novu dimenziju, baš kao što su nekada prvi avioni mijenjali tijek ratovanja u Prvom svjetskom ratu.

Za upravljanje Reaperom i Predatorom obučeno je oko 500 timova ljudi poput Nelsona i Andersona. Uz to, broj timova koji se obučavaju za ovaj posao u neprestanom je porastu. Prošle godine timovi koji su upravljali bespilotnim letjelicama iznad Afganistana i Iraka prikupili su 135.000 sati leta što je ravno neprekidnom letenju od punih petnaestak godina. Ove godine svi oni letjet će ukupno 190.000 sati, a udvostručit će se i broj bespilotnih letjelica.

Američko zrakoplovstvo planira dostići milijun sati leta godišnje iznad Iraka i Afganistana te stečeno iskustvo iskoristiti za razvoj budućnosti ratovanja.

Misije u koje će krenuti kontrola su američko-meksičke granice, čuvanje brodova od gusarskih napada širom planeta. A posebnu ulogu dobit će i mehaničke pčele koje će pomagati u borbi protiv narko kartela u Južnoj Americi.

Dokaz da rat više nikada neće biti isti može se naći u budžetu izdvojenom za Pentagon. Naime, ove godine Sjedinjene Američke Države kupit će više bespilotnih letjelica nego onih s ljudskom posadom, a zemaljske baze iz kojih će se upravljati bespilotnim letjelicama počet će raditi i u Kaliforniji, Arizoni, Sjevernoj Dakoti i New Yorku, tako da Creech Air Force Base s početka priče neće više biti jedina takva baza u SAD-u.

Bespilotna protiv pilotne

Za pilota američkog lovca F-16 kao što je pukovnik Pete Gunz Gersten to je početak sumraka. Ovaj tipični mišićavi muškarac koji je cijelo djetinjstvo sanjao o tome da postane pilot te je, loveći svoj san, diplomirao na Vojnoj akademiji, odslužio prestižni Top Gun, stekao tri tisuće sati leta u lovcu F-16, uključujući tri borbena zadatka, sada je preuzeo nove zadaće u američkoj vojsci.

Danas zapovijeda 432. Air Wing brigadom u Creech vojnoj bazi, koja kontrolira Reapere i Predatore nad Irakom i Afganistanom. On je također morao proći školu za pilota UAV-a, odnosno bespilotnih letjelica, I to znanje stavit će ga rame uz rame, ravnopravno, s onim njegova oca koji je letio u SR-71 tijekom hladnog rata u 70-ima i uživo snimao neprijateljske baze iz zraka.

Kako je sve postalo ozbiljno

2001. bespilotni Predator lansirao je Hellfire rakete u Afganistanu prvi put. Sljedeće godine Predator je ispalio rakete Stinger na irački MiG-25. Tom prilikom irački MiG, ispalivši rakete s toplinskim navođenjem, uspio je srušiti Predatora, no američko zrakoplovstvo je uporno i sada su već sigurni da će u bliskoj budućnosti bespilotne letjelice dobivati bliske susrete s neprijateljima u zraku. Američke zračne snage za sada imaju 138 Predatora i 36 Reapera. Vojska ukupno ima oko 7000 bespilotnih letjelica, uglavnom Gavrana koji se lansiraju iz ruke. Njihova visina leta je 12 milja i mogu nadzirati teritorij veličine Kentuckyja svakoga dana.

A to je tek početak revolucije

U idućih dvadeset godina američko zrakoplovstvo predviđa da će imati rojeve bespilotnih letjelica veličine pčele kojima će moći ciljano napadati neprijateljske snage uz minimalne civilne žrtve jer će napadi biti usmjereni samo na neprijateljskog vojnika. Isto tako, Amerikanci predviđaju da će i druge zemlje razvijati slične tehnologije (danas 40-ak zemalja koristi bespilotne letjelice, a među njima je i Iran.) Čak ih je i Hezbolah koristio u špijuniranju Izraelskih snaga.

Amerikanci rade na tome da stvore eskadrilu umreženih bespilotnih letjelica, a mnoge od njih letjet će samostalno.

Kako se dugo planski kreira ovakva budućnost bez utjecaja ljudskog faktora, smanjuje se i mogućnost ljudske pogreške, tvrde Amerikanci, što statistički povećava vjerojatnost da će bespilotne letjelice svaki put pogoditi željeni cilj bez mogućnosti zabune.

Prošlog ljeta novi američki zapovjednik u Afganistanu, general Stanley McChrystal, do daljnjeg je ograničio zračne udare i naredio postrojbi da se povuče iz borbi u kojima se pucalo na civilna područja. Njegov primarni zadatak bio je da smanji broj civilnih žrtava, što je rezultiralo povećanim oslanjanjem vojske na bespilotne letjelice.

Cijena

Predator košta oko četiri milijuna dolara i Reaper 11 milijuna dolara, što je pola cijene lovca F-16, jednog od glavnih lovaca američkog zrakoplovstva.

F-16, koji leti u paru zbog sigurnosti, potroši oko tisuću litara goriva na sat. Nakon tih sat vremena mora na dolijevanje.

Predator nosi stotinu litara goriva kojim može letjeti dvadeset i četiri sata.

Kao što američko zrakoplovstvo rado ističe, bomba bačena sa F-16 ubila je Abu Musab al-Zarqawija, ali je konačni udarac protiv čelnika iračkih pobunjenika uslijedio nakon što je Predator skenirao ciljano područje punih 600 sati i pribavio informacije o pobunjenicima i njegovim suradnicima.

Sasvim običan dan

U pripremi za raketne napade posada koja upravlja bespilotnim letjelicama ponekad tjednima leti bez ikakve akcije, a o tome svjedoče i ovi audio zapisi:

“Želite li da tražim nešto posebno?” upita Nelson poručnika, koji sjedi u nadzornom središtu u Kandahar aerodromu.

“Samo znakove života”, odgovori mu poručnik. Nelson mu tada opisuje što vidi preko kamere Predatora: “Tri osobe spavaju na krovu, mali predah od ljetnih vrućina. Krave premještaju u tor. Čovjek se diže, šeta, jedan stoji uz zid.”

U razgovor se nadovezuje Anderson. “U zgradi lijevo muškarac i žena završili su s vođenjem ljubavi, odlaze u kupaonicu”, kaže Anderson. “Sve je normalno.”

“Pitam se što bi čovjek mogao pomisliti da zna kako ga šestorica ljudi na drugoj strani svijeta gledaju kako se proteže u mraku, češka si brkove i odlazi obaviti nuždu u WC?” razmišlja Anderson…

Iako nikad nisu kročili u Afganistan, Nelson i Anderson poznaju svaki kamen te zemlje. Oni su proveli sate gledajući iste ceste, ista mjesta, iste ljude. “Tako postupno steknete bolje razumijevanje o tome tko su i kako žive Afganistanci”, priča Nelson. Nakon tri godine u misiji s Predatorom “upoznali” smo ljude u raznim afganistanskim selima i sve njihove navike. Kada ustaju, kada kreću na posao, kada ga završavaju i kada sjedaju popiti čaj.

A kada dođe vrijeme za akciju, ponekad se dogodi da u američkoj bazi satima čekaju kako bi se njima “poznati” civili udaljili od osobe za koju su dobili nalog da je eliminiraju. I tek kada se njihovi “prijatelji” maknu od lokacije napada, krenut će u napad Predatorom. “Po mogućnosti bez civilnih žrtava molim”, kako kažu u američkom zrakoplovstvu.

CRAS A VENENATIS ENIM
  • Criteria 1
    5
  • Criteria 2
    8
  • Criteria 3
    10
The Good

Heartbreaking interactions between characters mark emotional high points

Segments of well-written, hilarious dialogue

The Bad

Exploration sequences feel drawn out and boring

No crazy action sequences like in previous episodes

Pacing slows to a crawl

7.710
Zoran Opalic

Niz godina radio sam kao art direktor Večernjeg lista,nakoj kojeg sam pokrenuo mjesečni magazin madeIN, moj najdraži projekt. Nakon madeIN-a otisnuo sam se preko Atlantika, te otvorio kreativnu agenciju u Miamiju. Tigermilch iliti Tigrovo mlijeko jedan je u nizu projekata pokrenutih u 2018. godini.

4 Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published.