Miami-Key West: U potrazi za dušom

View Gallery
21 Photos
Miami-Key West: U potrazi za dušom
Miami, Ocean Drive

Ljepotice pout nase Angie sastavni su dio Miamija, grada u kojem ljeto traje 365 dana u godini.

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Ocean Drive, Miami

Ocean Drive je mamac za turiste

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Miami, South Beach

Ocean Drive

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Miami, South Beach

Casa Casuarina, kuća koja je bila u vlasništvu modnog dizajnera Gianni Versacea na čijem pragu je i ubijen

Miami-Key West: U potrazi za dušom
South Beach

Plaža na Ocean Driveu

Miami-Key West: U potrazi za dušom
South Beach

Plaža na Ocean Driveu

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Everglades

Bili Bob, moj vodič kroz Everglades

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Everglades

Everglades

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Everglades

Bili Bob doziva aligatore

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Everglades

Aligator

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Florida Keys

Otoci su povezani mostovima

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Key West

U dvoru Ernesta Hemingwayja

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Key West

Key West, ulica u kojoj se nalazi dom Ernesta Hemingwayja

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Key West

Dom Ernesta Hemingwayja

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Key West

U dvoru Ernesta Hemingwayja

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Key West

Radna soba Ernesta Hemingwayja u kojem je napisao neka od svojih djela

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Star Island, Miami

Kuća poznata iz filma Scar Face

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Star Island, Miami

Dom glazbenice Glorie Estefan

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Star Island, Miami

Dom Willa Smitha

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Ocean Drive, Miami

Mango's Tropical Cafe popularni je restoran i klub na Ocean Driveu

Miami-Key West: U potrazi za dušom
Ocean Drive, Miami

Mango's Tropical Cafe popularni je restoran i klub na Ocean Driveu

Hm, sumnjiva mi je adresa hotela koju ste mi dali. Nisam siguran da znam gdje je to, bile su prve riječi taksista koji me, kad sam sletio u Miami, za 30 dolara trebao odvesti do prenoćišta na Miami Beachu, koji sam rezervirao preko E-tours agencije.

Nakon devet sati leta od Pariza i sat i pol čekanja u redu na imigracijskom šalteru na aerodromu “nisam siguran” bile su zadnje riječi koje sam želio čuti od taksista koji cijeli grad ima u malom prstu. I tako, nakon bezuspješnog jednosatnog lutanja i ispitivanja ostalih taksista na Miami Beachu o misterioznom prenoćištu, prekipjelo mi je pa sam zamolio vozača da me odveze do bilo kojeg hotela blizu South Beacha i Ocean Drivea.

Tako sam se našao u Indian Creek hotelu, sagrađenom 30-ih godina prošlog stoljeća u art deco stilu. Diskretan šarm ovog hotela odmah me osvojio, bio je to napokon dobar uvod u ono što sam došao pronaći u Miami – njegovu dušu.

Nakon što sam, mrmljajući u bradu o svojoj agenciji, iskeširao taksistu 60 dolara, oteglio sam kovčeg do recepcije hotela, gdje me nasmiješen pozdravio Afroamerikanac u srednjim dvadesetima, uglađenih manira i sa smirujućim tonom u glasu: “Dobro došli u Miami, dobro došli u Indian Creek Hotel, rezervacija glasi na…?”

“Ne glasi, prijatelju, ni na koga, ima li slobodnih soba da odmorim stare kosti?” nervozno sam ispričao mladiću o svojoj nevolji i navlakuši kojom su mi izbili pozamašnu svotu novca iz džepa, na što će on: “Niste prvi, neke agencije to vole raditi. Znate što? Kako ne biste s gorkim okusom u ustima proveli godišnji odmor u našem toplom gradu, porazgovarat ću s menadžerom hotela i pokušati vam srediti neki popust, a vi se sada raskomotite u sobi 218 s lijepim pogledom na bazen i, ne brinite, sredit ćemo sve. Večeru smo upravo počeli služiti, pa nam se pridružite, ili se ohladite uz hladno pivo na šanku ako želite.” U čudu sam ga gledao tako ljubaznog, no upravo mi je ta ljubaznost odmah popravila raspoloženje.

Nakon čaše chivasa i brzog osvježenja pod tušem, već poprilično oporavljen od lošeg početka, izletio sam iz hotela te se Collins avenijom uputio prema Ocean Driveu. Miris oceana, nošen povjetarcem sa South Beacha, izazvao je osmijeh na mome licu te sam prvi put u tom produženom danu pomislio: “Da, odmor je počeo, bienvenido a Miami papi.”

 

 

Fool’s Gold – film koji je sniman u Key Westu i na Bahamima

Dobre vibracije

Dobro jutro! Lijep dan, zar ne?” pozdrav je koji me dočekao drugog jutra na plaži South Beach u 6.30 kamo sam – uranio zbog promjene vremenske zone, ali i zbog nestrpljenja – krenuo na trčanje. Par koji me pozdravio upravo se rastezao nakon trčanja, a tipičan je primjer dobrih vibracija u Miamiju, onakvih kakve kod nas nisam osjetio nikad, a koje sam spreman tako lako baciti u zaborav svaki put vraćajući se doma, u naš svijet neuhvatljive Europske unije, Slovenaca, Haaga i sličnih priča kojima nas hipnotiziraju već punih 15 godina.

Nakon pretrčanih šest milja ponestalo mi je daha te sam povratak u hotel nastavio laganom šetnjom po Collins aveniji promatrajući prodavače kako, još sneni, postavljaju štandove s nakitom, rukotvorinama i turističkim aranžmanima. Uljudno smo se pozdravili, a zaustavio sam se na 16. ulici, ispred Miami Beach Rent A Cara, gdje je vlasnik prao izlog i spremno mi odgovarao na sva moja pitanja o najmu automobila. Nakon što mi je iznajmio ford mustang cabrio, bilo je vrijeme da se vratim u hotel i spremim za put do Key Westa.

Krećući na put, spustio sam krov i utipkao u GPS kao destinaciju Key West. GPS je očitavao udaljenost od kojih 160 milja, a vrijeme potrebno za dolazak do cilja 4 sata i 12 minuta. Prava sitnica, s obzirom na to da sam pred sebe zacrtao jednu od najljepših ruta na svijetu: Miami – Key Largo – Islamorada – Boca Chica Key – Key West.

Unajmite li automobil za putovanje, važno je da pazite na naplatu cestarine. Naime, nikako ne koristite SunPass – namijenjen je onima koji imaju pretplatu, a vama kao turistu preostaje da siđete s autoceste i platite prolaz na naplatnim kućicama. Prođete li pak kroz SunPass, morat ćete platiti kaznu od 25 dolara. Inače, ukupna cestarina od Miamija do Key Westa iznosi oko 4 dolara, no obavezno pazite na ograničenja brzine i poštujte ih jer Miami Dade policija pomno prati svaku nepravilnost u prometu i munjevito je odstranjuje. Na putu do Key Westa nabrojao sam tako 34 policijske patrole i svjedočio dvjema spektakularnim akcijama zaustavljanja prebrzih vozača koje doslovno izguraju s ceste. A svakih nekoliko milja postavljeni su i jumbo plakati kojima vas policija poziva da prijavite svakog nesmotrenog vozača radi vlastite sigurnosti.

Key LargoOtok dug 30 milja

Je li Humphrey Bogart spavao ovdje?

Možda jest. Humphrey Bogart je bio strastveni mornar i putnik, no ne i kada je snimao “Key Largo” s Lauren Bacall. Nekoliko scena snimili su u Caribbean Club baru u Key Largu koji radi i danas (tel. 305-451-4466).

Islamorada

Žitelji ovog sela tvrde kako imaju najveći broj ribarskih brodica po kvadratnom kilometru na svijetu te ističu sebe kao glavni svjetski grad u sportskom ribolovu. Dugo su vremena američki predsjednici i celebrityji pecali ovdje uz veliku medijsku pompu.

U ovome selu možete se predbilježiti za neki od brojnih izleta na moru i u podmorju.

Ako ste pak samo u prolazu, na svom putu do Key Westa zaustavite se u Islamorada Library Parku, iza gradske knjižnice. Ova mala oaza nudi sve za osvježenje i odmor putnika.

Key West

Konačno. Nakon 4 sata i 27 minuta stigao sam i do Key Westa. Ključno je da pratite oznake koje vas vode u povijesnu jezgru grada jer, kada parkirate automobil ispred pošte kao što sam to učinio ja, sve znamenitosti možete u nekoliko sati proći pješice sami ili uz vodstvo turističkog vodiča, kako želite.

Povijest bilježi da je 1822. godine američka mornarica koju je predvodio poručnik Matthew Perry podigla američki stijeg prvi put na ovome tada močvarnom i malaričnom tlu. Te godine zemlja je kupljena od Španjolaca za 2000 dolara, a Key West je pretvoren u najjužniju postaju američke mornarice, odakle su kretali u lov na pirate koji su vladali južnim morima i skrivali se na okolnim otocima. Rat protiv pirata trajao je punih osam godina, a završetkom odmazde Key West i cijelo južno područje izrastaju u najprometniji pomorski dio južne Floride, što ostaju i do današnjih dana.

Gospodarski procvat Key Westa prekinut je u vrijeme velike depresije 30-ih godina prošlog stoljeća. Do 1934. četvero od petero stanovnika bilo je bez posla, no izlaz iz krize gradski oci pronašli su u odluci da to nekad trgovačko središte južne Floride, uz blagoslov i volontiranje građana, pretvore u turističku destinaciju. Nekih 4000 stanovnika dobrovoljno je radilo najrazličitije poslove polovicu godine kako bi preobrazili gradić. Zasadili su drveće, popravili i obojili kuće, brda smeća su uklonjena, a plaže su očišćene od morskih trava. Nakon obnavljanja gradića dio stanovnika obučen je za hotelijerstvo, nezaposleni glazbenici osnovali su bend dobrodošlice za goste koji su se slijevali brodovima i vlakovima u njihov grad. Ostalo stanovništvo naučilo je izrađivati suvenire, uključujući slamnate šešire koje i danas možete kupiti na Stroll Duvall Streetu. Napisan je i turistički vodič sa svim zanimljivim lokacijama za posjetitelje. I tako je počela povijest Key Westa u turizmu.

Ernest Hemingway

Dom Ernesta Hemingwaya bio je glavni razlog mog posjeta Key Westu. Na samome ulazu u dvorište pozdravio me glavom i bradom sam Ernest, tj. jedan od trojice Hemingwayevih dvojnika koji rade kao vodiči na imanju. No, prije druženja s njima zamolio sam ih da mi dopuste da sam upijem barem djelić atmosfere u kojoj je živio taj stari morski vuk sa suprugom Paulinom Pfeiffer. Taj bračni par u ovaj se dom uselio u prosincu 1931., a s raskošnim vrtom i modrim bazenom ova vila jedno je od najljepših zdanja na cijelom otoku. Kako se Hemingway u domu nije mogao posve koncentrirati na pisanje, njegova supruga Paulina, bivša dopisnica Voguea iz Pariza, sagradila je dvorišnu kućicu i bazen uz nju kako bi pisac imao svoj mir za stvaranje.

Najprije sam ušao u dnevnu sobu gdje su stajale brojne fotografije Hemingwaya samog i onih sa suprugom, iz dnevne sobe hodnikom sam se odšuljao na kat kuće, do spavaonice, dnevne sobe u kojoj su ordeni i neki rukopisi iz vremena kada je pisac boravio u španjolskom ratu, čak i šljem koji je tada nosio te njegov ribički štap. S terase na katu promatrao sam nekoliko studenata kako se izležavaju na travnjaku i citiraju dijelove iz “Snjegova Kilimandžara”, a kako se terasa proteže oko cijele kuće, prošetao sam do južne strane gdje je jedan par sjedio u hladu stoljetne krošnje i čitao Hemingwaya.

Spustio sam se tada do dvorišne kućice na čijem je katu Hemingway stvarao. Malo ljudi zna da je pisao isključivo rukom i tada bi rukopise dao nekome da ih natipka na pisaćem stroju prije nego ih preda izdavaču. Njegovu radnu sobu krasi stol, stolac, ležaljka te nekoliko prepariranih životinja, a u prizemlju dvorišne kuće danas je dućan u kojem uz suvenire možete kupiti i Hemingwayevu knjigu s vodenim žigom koji je dokaz da ste knjigu kupili na autentičnoj lokaciji.

Hemingway je u kući živio sve do 1940. kada se rastao od Pauline. Za tih 12 godina u Key Westu život mu je bio ispunjen pisanjem, ribolovom, lovom, opijanjem, putovanjima, ratnim izvještavanjem i romancom i u tim godinama nastala su i njegova najbolja djela – Death in the afternoon, The green hills of Africa, To have and have not, Snjegovi Kilimandžara i The Short happy life of Francis Macomber.

Nakon upijanja atmosfere i Hemingwayeva duha pridružio sam se trojici Ernesta. Bilo je dovoljno samo da sjednem uz njih – ponudili su me cigaretom, a riječi su same krenule. Dobro potkovani povijesnim činjenicama i detaljima iz života Ernesta Hemingwaya “lažnjaci” su me otpravili put omiljenog Ernestova bara. Kratko smo se pozdravili, gurnuo sam im u ruku par dolara iz zahvale za kvalitetan brifing te krenuo u potragu za hladnim pivom.

Savršen dan, pomislio sam kad sam u predvečerje sjeo u mustang i uputio se lagano natrag prema hotelu.

Nacionalni park Everglades

Sat vremena udaljen od Miami Beacha, na pragu močvare Everglades, nalazi se dom Billyja Boba Turnera, čovjeka s kojim sam se telefonski dogovorio da me odvede u lov na aligatora. Dočekao me zavaljen u naslonjač na trijemu svog doma. Bos, u kratkim hlačama i maslinastoj rendžerskoj jakni ljuljao se u naslonjaču dok mu je iz usta visila dogorjela cigareta. Ozbiljan izraz lica pojačavale su tamne naočale u čijem sam odrazu mogao vidjeti sebe, no nikako ne i Billy Bobov pogled. Krokodilske kože bile su prebačene preko ograde, odrubljene glave, prekrivene rojem muha, sušile su se na suncu, a mačeta prekrivena osušenom krvlju stajala je uz njegov naslonjač.

Odmjerivši ga od glave do pete, pomislio sam kako mi je to možda posljednji dan na Zemlji – pitao sam se koja me nevolja tjerala da uopće poželim potražiti privatnog vodiča koji će mi močvaru pokazati onako popravo, ne turistički, nego muški, avanturistički.

– Dobro jutro, jučer smo se čuli telefonom oko izleta, vi jeste Billy Bob? – upitao sam.

– Jesam, nadam se da imate kapu i kremu protiv komaraca jer dan je dug, a komarci i sunce u Evergladesu su neumoljivi. Jeste li ponijeli i vodu kako sam vam rekao? – odmah je prešao na bitno.

Kako sam se opskrbio svim potrebnim sredstvima, krenuli smo prema njegovu čamcu. Udobno sam se smjestio na prednju klupu, a Billy Bob je sjeo iza mene na visoki stolac iza kojeg se nalazio motor iz chevroleta od 320 konjskih snaga i veliki propeler. Dobacio mi je čepiće za uši te mi objasnio da će mi trebati za nekoliko minuta kada pojurimo punom brzinom. Čim smo krenuli, licem mu se razvukao osmijeh: “Dobro došao u moj dom! A sada počinje ono pravo, drži se!“

Iza nas zaurlao je motor i u nekoliko sekundi jurili smo Evergladesom kao da nas goni sama sotona. Nakon 30-ak minuta motor je napokon utihnuo i čamac se zaustavio. Ja potpuno mokar od zapljuskivanja vode, Billy Bob suh i naceren, a oko nas apsolutni muk i nepregledan horizont… Odmah sam shvatio zašto to Billy Bob zove svojim domom i zašto se u močvari najbolje osjeća već dvadeset godina, koliko se bavi tim poslom. Nema birokracije, nema semafora, nema prometnih kazni. Billy Bob jedini je zakon u močvari. Upitao me bih li skočio u vodu, a na moj začuđeni pogled, samo je rekao: “Nisam ni mislio.” Tad je sam izašao iz čamca, zavrnuo rukave te rukom počeo pljuskati po vodi objašnjavajući mi kako je to jedina stvar koju u Evergladesu ne smiješ raditi jer zapljuskivanje vode privlači i miljama udaljene aligatore. I doista, nakon samo nekoliko minuta nedaleko od čamca ugledao sam par očiju kako viri iz vode i približava nam se.

– Beba! – nije se dao uplašiti Billy Bob. – Nema više od 2 metra, oni stari lukavci od 4 metra ljenčare negdje u travi, a ovim mladima je dosadno pa dolaze vidjeti tko ih to uznemirava na njihovu teritoriju.

U sljedećih nekoliko sati susreli smo još dvadesetak aligatora te brojne druge članove močvarnoga hranidbenog lanca. A naišli smo i na rendžere koji cijeli radni vijek provode u močvari i brinu se o očuvanju njezinih ljepota. Predvečer, prije povratka, pridružio sam im se na roštilju kod Billyja Boba i pomalo im svima zavidio na slobodi koju uživaju svaki dan.

Sljedeći dan iskoristio sam za obilazak cijelog Miamija – od Baysidea, preko Coconut Groovea, Little Havane, Little Haitija, Art Deco Districta, Lincoln Roada, do židovske zajednice, Miami City Balleta, Design Districta i tako redom. Kad se zateknete tamo, ne libite se zastati kod jednog od brojnih uličnih prodavača turističkih aranžmana – preporučit će vam izlet koji savršeno odgovara vašim željama. Nakon što zapišu vaše ime i hotel u kojem ste odsjeli pokupit će vas ispred njega u dogovoreno vrijeme, a na vama je samo da se zavalite i uživate u onome što su vam priredili. Moja je preporuka da se predbilježite za izlet brodom oko Miamija kojim će vas provozati svim lokacijama na kojima su snimani Miami Vice serija i film, Prebrzi i prežestoki, Lice s ožiljkom, a pokazat će vam i gdje žive Will Smith, Puff Dady, Gloria Estefan, Sylvester Stallone, Shaquil O’Neill, pa čak i gdje je nekada živio Al Capone.

Nakon što sam nekoliko dana proveo u automobilu putujući po južnoj Floridi, došao je red da se prepustim blagodatima što ih Miami nudi noću. Nakon večernjeg kupanja u hotelskom bazenu pripremio sam se za izlazak koji sam odlučio početi na šanku svog hotela kako bih popričao s ljudima koji u njemu rade i bolje ih upoznao. Na šanku Indian Creeka dočekala me tako Sarah koja me zabljesnula širokim osmijehom i niskom biserno bijelih zuba. Uz prekrasan osmijeh, druga stvar u koju sam se zabuljio bio je njezin – nos, savršeno ravan, proporcionalan, fotogeničan, a bijela put njene kože isticala se čak i u prigušenoj atmosferi restorana. Sarah ima 28 godina, rođena je u Los Angelesu, do 13. godine i razvoda roditelja živjela je u New Yorku, a otada je u Miamiju, točnije u Fort Lauderdaleu. Iako je Newyorčanka, zbog čega mi je bila još simpatičnija jer sam u tom gradu i ja proveo dio života, Miami je ipak ostavio pečat na njoj. U razgovoru nema newyorškog snobizma, odmjeravanja društvenih domena, isticanja različitosti. U njenim riječima prevladavaju blagost, veseli duh i antidepresiv zvan vječno ljeto koji drži Miami i cijelu okolicu. Dok sam tako pijuckao mojito koji mi je pripremila, prešli smo i na priču o ženama i muškarcima u Miamiju.

– Muškarci su grozni, a žene još gore – ispalila je odmah. – Muškarci žele samo jedno, a žene to iskorištavaju.

– Dakle, neke stvari su univerzalne u svim zemljama – odgovorio sam joj. Na to se nasmijala te ispričala kako je upravo prekinula s dečkom – pomorcem i da joj paše biti malo sama.

U ugodnom razgovoru vrijeme mi je proletjelo pa je tako otkucalo i deset sati, kada restoran završava s poslom. Kako smo do tada postali već stari prijatelji, Sarah me pozvala da joj se pridružim na tulumu kod prijateljice koja živi na Ocean Driveu. Poziv na tulumarenje s domaćinima nikada se ne odbija, pogotovo ne u Miamiju, a još manje u Miamiju uz Sarah.

Hodali smo pet koraka iza nekog društva, a ja sam svim osjetilima upijao Miami i Ocean Drive na kojemu su se zvukovi iz klubova i hotelskih terasa miješali u jedan snažan ritam stvarajući ugodnu podlogu našim koracima. Prolazivši kraj Clevelandera koji je bio zatvoren radi obnavljanja, ugledao sam šarena svjetla Mango’s Tropical Cafea, bara koji već desetljećima odolijeva žestokoj konkurenciji uzavrelom atmosferom, lijepim mladim ljudima, plesačicama i plesačima te kućnim bendovima što ih dolaze slušati svi – djedovi, bake, očevi, majke, unuci. Svi su dobrodošli i dočekani s osmijehom.

Miami definitivno ima dušu. Čine je miris mora, plaže stvorene za duge šetnje, mlada, ali bogata povijest grada, ultramoderni neboderi i, na kraju, ono najvažnije – ljudi koji osvajaju vedrinom…

 

Most 7 milja

Točnije most 6,7 milja. Njegovim otvaranjem 1982. godine u mirovinu je poslan njegov prethodnik iz 1912. koji se i dalje proteže uz ovaj novijeg datuma, a trenutno ga krasi epitet najdužeg doka za ribiče na svijetu jer ga brojni stanovnici i turisti koriste za pecanje. Ako vas u vožnji ovim mostom prati pogled pelikana koji leti uz vaš automobil, nemojte se iznenaditi. To je stari običaj tih ptica koje se gnijezde na starome mostu.

 

Osobe koje su obilježile Key West

Mel Fisher: Najpoznatiji lovac na blago iz Key Westa. 20. srpnja 1985. pronašao je blago s potonulih brodova u vrijednosti 400 milijuna dolara.

Harry S. Truman: Kada je obolio, liječnici su mu savjetovali da se iz Washingtona preseli na mjesto koje će mu biti utočište za oporavak. Izabrao je bijelu kućicu u Key Westu. (www.trumanlittlewhitehouse.com)

Zoran Opalic

Niz godina radio sam kao art direktor Večernjeg lista,nakoj kojeg sam pokrenuo mjesečni magazin madeIN, moj najdraži projekt. Nakon madeIN-a otisnuo sam se preko Atlantika, te otvorio kreativnu agenciju u Miamiju. Tigermilch iliti Tigrovo mlijeko jedan je u nizu projekata pokrenutih u 2018. godini.

1 Comment

Leave a Reply to tung Cancel reply

Your email address will not be published.